Sin City - Family Values (by Frank Miller)

Jer Sin City je tako dobar serijal da nikakve dvojbe i promišljanja tipa: kupiti ili ne, pročitati ili ne, pročitati sad ili kasnije, ne bi smjele dolaziti u obzir. Sin City je stvar koja se uzima kako dolazi: što prije, što brže i što je više moguće. Mislim, prosječni odrasli fan (a takvim se smatram) neće uvijek osjećati želju da klikne na neki od Sin City stripova, dok prelistava bazu podataka nekakvog on-line prodavača.

Zašto? Pa možda je osnovni razlog u tome što je materijal poznat, a novca uvijek ima premalo, stripova preko bare poprilično, a ljudski je apetit najčešće veći od mogućnosti. Znam iz iskustva. Nekako mi je uvijek draže uzeti nešto novo, a fino nahvaljeno, nego nešto poznato, ma koliko to kvalitetno bilo. Uvijek sam radije uzimao neki Millerov serijal ili strip koji još nisam čitao. Više ne.

Miller je u jednom interviewu obećao da će Sin Citya biti još mnogo, a ja ovdje kažem da ću bar sljedeća tri kupiti odmah po izlasku, bez čitanja recenzija, kritika, osvrta i bilo čega. Pa čak i ako budu katastrofalno loši, što iz ove perspektive izgleda nemoguće. Vjerujem da je ovakav kredit Miller pokupio i kod mnogo drugih fanova. No hvalospjeve na stranu, pokušajmo malo objektivnije i "skuliranije" pogledati Sin City: Family Values.

Sama po sebi se nameće usporedba sa prvim stripom iz serijala (kojeg ja nažalost nisam pročitao prvog) koji je bio… pa eto, u najmanju ruku šaka u glavu. Prvo i osnovno pitanje: je li Family Values bolji od prvog, ili bar jednako dobar kao prva pričica. Odgovor: Meni ne. Ni blizu.

Pa u čemu je onda "kvaka"? Family Values je brz, upečatljivih kratkih dijaloga. U biti, čisti akcioni strip, pun "isklišealiziranih" likova i nadmoćnih, superiornih junaka koji ni u jednom trenu na ispuštaju konce iz ruku. U stripu nema ni trunke "suspense-a", cijela je priča jedna velika, nezaustavljiva, smrtno ozbiljna namjera. Nema te sile koja može zaustaviti dvoje glavnih likova. To se osjeća. Čak ni Millerov smisao za ironiju. Kraj se ovdje zna unaprijed, odmah poslije prvih par stranica, i jedino iznenađenje može biti u tome da su i glavni likovi po izvršenju svoje "svete dužnosti" živi. Za naglasiti je da ja sve ovo pišem u ozračju oduševljenja, ma koliko to drukčije izgledalo. Fali mi nekakva kombinacija znakova na tipkovnici kojom bih to mogao izraziti. Stvar je u tome da je sve što sam rekao istina, ali da to tako dobro "šljaka" da čitatelja nosi kroz strip i da je kroz maksimalno pola sata već na posljednjoj strani. Ono što meni fali u odnosu na prvu priču je emocionalni naboj koji je tamo bio karakteristično naglašen. Ovdje toga nema. Kroz cijelu se epizodu ne zna razlog za sve to, sve do kraja, a i onda se toliko uklopi u kliše akcionih pričica da ga čovjek fino izignorira.

Nije bitan. No da budem jasan, osim toga i relativno malog broja stranica ja nemam drugih zamjerki. Čak je i glavni ženski lik koji djeluje kao da je malo posuđen iz glasovitog Stephensonovog romana "Snow Crash" i još dalje, iz nekog od Gibsonovih radova, tu tako fino uletio da mi zapravo ne smeta, iako sam na početku čitanja imao drugačiji dojam.

Što reći, meni je glavni Millerov adut u svemu tome njegov jezik. Možda se upućeniji od mene i neće složiti s time, i reći će da grub, previše "isfuran", nametljiv ili nešto drugo. Da sam tekst ne bi smio biti toliko naglašen dio stripa itd. "To hell with them!", mene to toliko zabavlja da bih ponekad volio da Miller piše prozu, bez obzira na njegov besprijekorni crtež.

Strip je dosta "mekše" crtan od prvog Sin Citya, ali sa naglašenijom ikonografijom stvari koje Millera oduševljavaju: fina auta koja lete kroz mrak, predivni ženski pandur koji zavodi slučajnog prolaznika (kako mi je samo žao što je nakon toga nekamo nestala iz stripa :]]]), rasturena buba i ultra skupi kaput, itd. itd. Millera očito fasciniraju kaputi, a i mene su počeli interesirati nakon čitanja nekoliko njegovih stripova.

Miller u jednom interviewu smatra da je bitno naglasiti novu tehniku koju koristi u ovoj epizodi. Pisana je za format tkz. "grafičke novele" (ovaj pojam možda i nisam morao prevoditi, ali neka..) što znači da se nije morao obazirati da priču razbije na mnogo malih cjelina i vjerojatno stoga toliko pitkosti u ovoj epizodi. Ne znam, meni se sviđa i jedno, i drugo. Jedino ovako nemam priliku otići si spremit’ neku finu klopicu usred čitanja jer ne mogu stat’.

Radnja? Mafija, nasilje, osveta, akcija. Ameri.

I to je to. O Sin City: Family Values sve najbolje. Za kraj još samo da napomenem: ja Franka Millera ne znam, nikad se nismo sreli, i nismo komunicirali čak ni putem e-maila. Ovaj hvalospjev je napisan čisto iz obijesti i za to nisam primio nikakvu "odobrovoljnicu" čak ni od njegovog izdavača:]]]]. Ili u prijevodu: dooooobar.

Pišite Toniju

Copyright Toni Milovan, 1998. Svatko tko nedozvoljeno umnoži, mora Zvoni kupiti strip, po njegovu izboru, dakako. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!