HiES - Strip kolumna

ZANIMLJIVO

Kolumna: Quintal sez 1/'97
Piše: Cecile Quintal

Novogodišnji blues

Stojeći tako pred bjelinom jahresplannera za 1997. ne mogu do biti ponesen nadom. Toliko kockica koje vape da ih se ispuni nečim planiranim ili nečim ispunjenim! Tri stotine šezdeset i pet mogućnosti da se svijet učini boljim ili da se makar pročita koji strip.

Kad smo ga već spomenuli (a sve, kao, slučajno), što mislite kako će sa stripom biti u Novoj nam? Jer, devedest i šesta, sjetit ćemo se, nije bila baš blistava. Bila je to, istina, godina u kojoj su fanzini uporno izlazili pa je jedan među njima (Endem) čak dobio svoje kiosk-izdanje, ali je to isto tako bila godina u kojoj po prvi put od Patka nije bilo ni traga ni glasa. Bila je to godina u kojoj je još jedan domaći autor (Dinko! Dinko!) dobio album, ali se na njemu nije obogatio. Bila je to godina u kojoj je Modra lasta povećala broj stranica stripa na četrnaest i Kunca, ali je nitko osim klinaca nije zbog toga počeo čitati. Bila je to godina u kojoj je strip pokušao osvojiti dodatni prostor u nekoj "većoj" štampi (Arkzin, Homo Volans), ali se razbio o zid flegme i neimaštine. Bila je to godina u kojoj nam je došao Spiderman, ali je Comic Strip prešao na nevidljiv tisak. Bila je to godina u kojoj je Mataković dobio nagradu Zagrebačkog salona za primijenjenu umjetnost, ali se svima fućkalo za to. Bila je to godina u kojoj se mnogo namjeravalo, ali je većina toga odgođena. Za devedeset i sedmu.

Ih, kada bi samo devedeset sedma ispunila sve što je devedeset i šesta obećala! Kakva bi to godina bila! I stripova i časopisa i albuma i trading cards (vidjeste li probu za to - one krasne kalendarčiće što ih je komik šop naštancao?) i čuda Božjih! Raja zemaljskog, Nirvane, obnovljenog Zlatnog doba! Ali, da! Lako je obećavati (a naobećavali su nam se svi i svakakvi do sada svega), ali treba se toga onda i poduhvatiti pa i u djelo provesti. A tu stvari obično uspore, ako i ne zapnu. Ali, suzdržat ću se na časak od mračnijeh proricanja, kako bismo mogli mirno promotriti puteve i probleme koji se prostiru pred nekim od projekata o kojima s puno žara kruže priče u ovim danima novih početaka i svježe nade.

Endem je, rekli smo, već iskoračio iz lakoćemo voda fanzinaštva na valovitu i vjetrovitu pučinu kiosaka na kojoj se nešto tako malecko lako može utopiti u šarenilu što vapije za našim parama. Endem mi je srcu drag i volio bih da uspije iako mi se (trenutačno) zacrtanih 80 strana svaka 2 mjeseca čine malo preambicioznim. Ali ja sam poznati sidraš, dok Endem trenutačno vodi trojstvo Tice (urednik), Nebojše (lovodavatelj) i Bernarda (organizator) koje ima, u najblažu ruku rečeno, dovoljno povjerenja u svoje sposobnosti i znanje da se u plovidbu upusti. I dok oni navigavaju, ja se malo bojim. Bojim se da ne puknu autori (iako se priča da ima stranog materijala u pričuvi), bojim se da pod gubicima potpora ne pukne prije godine dana i bojim se što će biti ako se i Endem nasuče, kao što se, nezdravim procjenama vođen, prije pet godina nasukao Plavi zabavnik i time potopio zadnju nadu da se Vjesnik, kao velika kuća, ponovo zainteresira za strip. Ako se s Endemom nasuče i privatnik, možda strip više nitko ne bude ni htio odsukavati. Zato bih volio da časopis naiđe na podršku čitatelja (shvatite ovo kao lakat u rebra da se trgnete) i opstane. Opcije su ili Endem ili The End. Damn.

Jedini časopisi koji redovito u većim količinama objavljuju stripove su oni namijenjeni školskoj djeci. To s vremena na vrijeme netko shvati i odluči posegnuti za tom publikom i, k'o fol, neizmjernom količinom para. Loše skrpani Guliver nasukao se tako prošlog ljeta, a kraj prošle godine donio nam je mostarski Šalji dalje koji, uz preporuku ministarstva sad puca i na roditeljske džepove širom Hrvatske. U veljači bi, pak, još jedan konj trebao krenuti u tu trku - za sada neimenovani časopis bi se zatrčao u trotjednom ritmu i pojavio šest puta, u ful koloru, do kraja školske godine. Stripa bi, prema urednikovoj izjavi, od 48 trebalo biti barem na pola strana, a financijer (Profil, izdavač i nekih udžbenika), tvrdi da ne namjerava odustati prije no što taj probni run od šest brojeva odradi. Sad, ja nikad nisam previše sentimentalan prema velikim firmama i neimenovani mi je zasad zanimljiv samo kao potencijalno tržište, ali mislim da mogu vidjeti stvari koje mu idu u prilog kao i one koje smetaju. Dobro je što financijer namjerava i dobro je da pokušavaju prodrijeti u škole i dobro je što su ambiciozni. Loše je što je u školama gužva, što nemaju preporuku ministarstva (koju žele, ali...), loše je što ima samo trećina novog strip-materijala dok su dvije trećine reprinti Blueberrya, Bernarda Princea i još nekih staaarih stvari, i loše je što ga nitko neće vidjeti na kioscima te će, propadne li u utrci kroz školska dvorišta zagristi prašinu zajedno s još jednim investitorom voljnim uložiti u ono što volimo.

Tu smo priču na žalost već previše puta čuli, jednako kao što smo čuli i ovu koja slijedi. Pričali su mi, naime, dečki iz Stripoholica, jednog sjajnog idi-kupi fanzina, da su u pregovorima s lovašem, izdavačem Reportera oko financiranja. Čovjek bi, kažu, volio izdavati Stripoholic, ali da kontrola bude njegova. Pa je odmah, kao naznaku svoje kreativne vizije, dobrodušno napomenuo da bi Stripoholic na naslovnici mogao imati i nekog glumca! E sad, svi oni koji znaju kakav je Stripoholic, znaju i zašto su se dečki ukočili i zaključili da oni ipak ne bi puštali svoj fanzin u takve ruke. S druge su strane odlučili, što se u plus piše njihovom entuzijazmu, dobroj volji i mladosti, raditi s financijerom neku drugu novinu - onako, da bude stripa, pa ma kako. Pozdravljam ih, želim im puno sreće, ali iz rasporene jetre ovih prvih obavijesti ne vidim predznaka dugom i uspješnom životu te suradnje.

I Vjeko Kvadratni Đaniš ima planova, ali i problema s tiskarom i partnerom. Ni treći Kvadrat od planirana četiri nije se uspio pojaviti do kraja godine, a na čekanju su i neki albumi (Žeželj, Mataković). Gačić i Vilagoš čekaju, pak, mjesto za svoje albume u Arkzinovoj financijskoj konstrukciji za iduću godinu. Još par priča kruži naokolo... I zato, vidite, kažem da bi devedeset i sedma bila bogata da se obistini makar samo ono što se zakuhalo lani. A sve nove ideje (ovu web stranicu koja zasad leti na širokim krilima Zvonimirove dobre volje) i planove da i ne spominjemo.

Ali za to treba zapet' i radit'. A ja tu sjedim pred jahresplanerom i drugi je siječnja, a prva je kućica ostala prazna. Ako je kod svih bilo tako, jednu smo od 365 šansi da krene na bolje već uprskali. Ovaj je tekst moja današnja kućica. A vaša?

Pišite Cecileu Q.
Copyright Cecile Quintal, 1997. Svakog tko nedozvoljeno umnoži, ružno ću pogledati. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!