Sjećate li se vremena kad su naočale mazali čađom?

Bio sam neki dan, s još nekim momcima, u Ljubljani da bismo na svojevrsnom okruglom stolu pročavrljali malo o stripu. Bilo je tamo, dakako, i domaćina (uglavnom cure i momci iz Stripburgera (kojeg biste baš mogli i kupiti da vidite kamo alternativni strip struja), ali i Tomaž Lavrič, Mladinin veteran (čiji je "Rdeči alarm" jedan sjajan, sjajan album)), ali potegli su još i Wostok iz Vršca, Marcel Ruijters iz Niskozemske te Matthias Lehmann iz Francuske. I tako smo tamo sjedili i pomalo drvili na teme koje je idealistički nabacivao Igor Prassel i zaključili da je više-manje svuda isto gnojivo i da nikome nije lako.

Marcel, koji inače radi jako odlične stripove koji se baš i ne daju prepričati (ali imate semplove u Stripburgeru), živi (fraza: osigurava si egzistencijalni minimum) od socijalne pomoći radeći vlastite albume u malim nakladama. Jaka (sve bolji iako niskoproduktivan) Klemenčić radi na pol radnog vremena u biblioteci i živi s roditeljima. Matthias je još mali, Wostok radi, Štef skuplja pare na animaciji, a Tomaž se ukvarja dizajnom. I pritužbe su svačije slične: strip se smatra šundom (na slovenskem), nečim za djecu (u nas), a mladim se autorima teško u sve skučenije prostore probiti pored naslaga starih autora (Francuska, Nizozemska). Strip se tu radi iz ljubavi, uvjerenja i dok nas život na shrva. Tko može, radi i komercijalu za novce, ali pretežno se financije skupljaju drukčije.

Bedara je, kažem, globalna.

Ne bih sada ponovo ulazio u opisivanje svaki put sve manjih amplituda uspona krivulje hrvatskog stripa (jer to je naš lokalni problem i koga, uostalom, briga), ali poklopi se tako masa stvari pa pomislim kako to možda jest naš lokalni problem, ali je uz to, opet možda, i simptom neke veće boljke. Cifre prodanih stripija su i u SAD u padu već eto dvije godine. Istina, zadnji mjesec je prvi koji je pokazao mali porast (1-2%) i učinio da svi malo lakše prodišu nadajući se da smo došli do dna krivulje i da slijedi uspon, ali, čak i da je tako (a nadam se da jest), pretjeranih razloga za optimizam nema jer su i SAD na sličnoj krivulji. Prema knjizi "Comic Book Heroes" Jonesa i Jacobsa, sadašnja inzularnost američkog stripa rezultat je incestuoznog kruga u kojem su se na serijalima zapošljavali samo fanovi koji su, zatim, radili fanovske stripove za druge fanove i tako izopćili svakog čitaoca namjernika, potpomognuti uz to i klikaškom atmosferom unutar direct market comic shopova, atmosferi koja je stripovima pomogla da zatvaranjem u geto prežive sedamdesete, ali koja bi ih u devedesetima mogla poprilično ugušiti u tom istom getu. Kraće rečeno to bi bilo: bez velikih događaja (poput prenapuhane smrti Supermana) novi čitaoci ne dolaze, a stari, kad se zasite adolescentsko-dječačkog mentaliteta koji u stripu vlada i ako ne pronađu ništa novo, odlaze i ne vraćaju se.

U Francuskoj, u kojoj strip ima daleko bolji imidž, problem je nešto drukčiji -- autore (a i strip) tamo ne guši toliko predodžba o infantilnoj zabavi za nedorasle koliko sam high profile pristup izdavanju. Albumi, koji su počeli kao rijetkost i kao kompiliranje samo najboljega, polako su postali pravilom i revije učinili gotovo, a zatim i sasvim nepotrebnima. Razumljivo, ako znate da ćete sve što iole bude valjalo i tako za pola godine naći ukoričeno, zašto zatrpavati stan časopisima? Međutim, takav je izdavački pristup umlatio ne samo kratku formu (sve kraće od četrdesetak za album potrebnih strana) već i solo-albume, albume koji nisu dijelovi serije. Kao i u (žanrovskoj?) prozi, serije bolje idu -- em stvaraju naviku kod čitalaca pa jedna knjiga vuče drugu, em se bolje vide (više mjesta zauzimaju) u skučenom poličnom prostoru prebukiranih knjižara. Mladi autor, onaj koji tek okušava krila, nalazi se tako pred gotovo neispunjivim zahtjevom: mora se odmah, dok još nije načistu ni sa svojim htijenjima ni sa svojim snagama, obvezati na rad na seriji. Ako pogriješi, precijeni se ili promijeni mišljenje, nađe se zatočen u situaciji koja ubija svaki polet, entuzijazam ili onu inicijalnu ljubav prema mediju. Odlazi, a da nije pokazao ni što je htio ni što bi mogao. Zatvoren sistem druge vrste, ali podjednako smrtonosan.

Kao nada ostaje nam mitsko niponsko kraljevstvo, u kojem je pedeset posto (hej, pedeset posto!) tiskovina strip i u kojem ga čitaju svi Japanci, veliki i mali, muški i ženski. Ali, za Zapad, u svim njegovim segmentima, to je još mit, to je još san i bedara je globalna.

Ili se meni to samo tako čini?

Oni koji me znaju (a ako ste među sedmoricom (uključujući Zvonu) redovitih čitatelja ove kolumne, vjerojatnost je da ste me do sada dobro upoznali) znate da sam sklon bedarama, njihovoj projekciji, te nostalgiji podjednako za vremenima koje pamtim, kao i za onima od prije mog rođenja. Patim za zlatnim dobom američkog novinskog stripa, za srebrnim dobom povratka superheroja, za britanskom invazijom iz osamdesetih, za periodima Pilotea i Metal Hurlanta, za japanskim tržnim uvjetima, za danima YU-strip magazina, Stripoteke i Strip arta. U usporedbi sa svim tim, čini mi se da strip danas umire. Ili, možda bi točnije bilo reći: umire strip kakvog sam znao.

Da, reći će neki novi klinci, pa što? I bit će u pravu.

Bit će u pravu jer neće svoje guštanje u stripu opterećivati povijesnim usporedbama niti mračnim projekcijama. Pročitat će strip, nacrtat će strip, objavit će strip pod bilo koju cijenu i iz samo njima bitnih razloga, sa samo njima znanom svrhom. U tisuću primjeraka umjesto milijun, u sto umjesto tisuću, u deset umjesto u sto. I strip će živjeti. Ne nužno strip kakvog sam znao, ali živjet će.

Bedara nije globalna. Ali nastanila se u mojoj glavi i muti mi naočale kojima gledam na svijet. Ne slušajte čiču, djeco, ima stripa i bit će ga. Odite i kupite koji.

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svatko tko nedozvoljeno umnoži pravi je revolucionar i velika nada budućnosti (to što je kujin sin, samo mu je bonus). Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!