Noubadi ever sed ic goin tu bi izi

Meni se, bogibogme, čini. Kukam kako stripove nitko ne čita, kako je tržište loše organizirano, kako talenti cure tamo gdje će ih cijeniti više; iz povijesti izvlačim samo primjere promašenih šansi, iz budućnosti se samo naporom volje mogu natjerati da izvučem kakav trak svjetla. Dođu tako dani kad mi nije samo bed pisati uvijek iste stvari (eto, i ova kolumna kasni, dio razloga je u spomenutom), nego kad mi je bed i razgovarati i misliti o stripu, kad bih najradije da imam neku paralelnu egzistenciju, veselu i ružičastu, gdje mogu apsolutno uvijek uživati u poslu, gdje problema nema, gdje, gdje, gdje...

Ali, nitko nikad i nije rekao da će ovo biti pjesma. Žuč ide s medom rukom pod ruku i, mada nekako bolje pamtim žuč, postoje i dani meda. U to ime, danas bih popričao o nekoliko stripova (što stripova, što autora) koji i ovom ogrubjelom čitaocu uspijevaju navući smiješak na lice, probuditi mu veselje u srcu. U interesu fair-playa prikazat ću po jedan strip sa svakog od nama stripovski najzanimljivijih kontinenata - po jedan iz Japana, SAD, Evrope i Hrvatske.

SANCTUARY (piše: Sho Fumimura, crta: Ryoichi Ikegami) nam stiže iz Japana, ergo je manga (nije svaki japanski strip manga, ali tih koji nisu ima razmjerno malo pa je lakše sve obuhvatiti istim terminom no gnjaviti dugim zagradama gdje to nije potrebno). Sad, kad kažemo "manga" ljudi obično hitro odasociraju na oči vel'ke poput tanjura, na stranice sporog pripovjedanja, na speed lines, na dramatične rakurse nedramatičnih događaja i jednu opću slatkoću. Što je fer, ali i prilično pogrešno. Bit mangi nije u upravo nabrojenom, bit mangi je u tome da razumiju pripovjedanje, karakterizaciju, dramu i komediju na njihovom arhetipalnom nivou bolje no bilo tko drugi na svijetu. I rade to vrlo cool. Kako nas nasmijati, kako zabrinuti za sudbinu junaka, kako nas ganuti i izmamiti suzu... Ukratko, sve ono što je Hollywood davno zaboravio kako se radi, mange rade i danas. Kao dokaz: SANCTUARY.

Na prvi pogled Sanctuary je maštanje o neostvarivom: dvojica prijatelja koji su kao dječaci prošli pakao Kambodže vratili su se u Japan i zavjetovali da će do svoje tridesete godine probraziti njegovo lice u lice zemlje čiji građani imaju nadu i vjeru u budućnost. Jedan od njih učinit će to ušavši u politiku, a drugi uspinjanjem u redovima japanske mafije, Yakuza. I jednom i drugom cilj je maknuti stare, okoštale šefove i nadomjestiti ih novom krvlju, ljudima s novim vizijama. I sve to bez prljanja ruku. Deseci likova prolaze ovom serijom, mnoštvo koje bi se u slabijim rukama stopilo u bezličnost. Ali Fumimura i Ikegami vješto ih sve koriste, svakoga na svome mjestu i mi se nikada ne izgubimo u vječno novim spletkama i igrama što politike, što mafije.

Udar slijedi protuudar, kad je pobjeda na vidiku novi elementi (ali logični, nikad iz vedra neba) vraćaju nas polje unazad i mi se, eto već tri tisuće stranica, bez daha borimo za novi Japan zajedno s Akirom i Chiakiem. Ne postoji fantazija koja bi bila toliko djetinjasta da je dvojica majstora poput ovih ne bi mogla preobratiti u obaveznu lektiru za svakoga tko voli ono što je dobro.

ESSENTIAL SPIDER-MAN vol 1 i 2 (piše Stan Lee, crtaju Steve Ditko i John Romita Sr) je moj friški američki ljubimac, iako je malo smiješno nazivati friškim nešto što je čak i starije od mene. Čemu, dakle, ova ponovo otkrivena ljubav? Pa, izgubljeni u zapletenom kontinuitetu zadnjih trideset i više godina incestuoznog preplitanja američke superherojade, zaboravljamo da je u njezinom početku moralo biti nešto što je zapalilo maštu tadašnjih čitalaca. Trendovi, ma kako neki kritičari tvrdili, ne nastaju zato što su ljudi glupi već zato što u stripu, filmu ili igrački, publika nađe nešto vrijedno, nešto što korespondira s njezinim arhetipalnim željama (vidi:manga). Tako je i Spider-man, svojom kombinacijom tinejdžerima bliskog lika mučenog svakojakim problemima (djevojke, obitelj, posao, krivnja, dužnost, rivalstvo, novac), solidnih zapleta i povremenog camp-pristupa pripovjedanju, pogodio pravu žicu. Hrpa onih koji su naslijedili Spideya nikad nisu skužili što je to u njemu bilo dobro i razvodnili su superherojevanje do debilnog besciljnog šaketanja, ali ove stare epizode čitaju se i danas, trideset i nešto godina kasnije, s g-u-š-t-o-m. Kapa dolje, Stan i Steve!

LA MOUCHE (Lewis Trondheim) će u devedeset osam koma četiri posto ovdašnjih ljudi izazvati hitro slijeganje ramenima: "Možda je i dobro, ali francuski?" Ha, tu vas je Trondheim kraljevski zaribao: na stotinu i četiri stranice "Mušice", ni na jednom od devet kadrova svake od tih stranica, nema ni jedne jedine riječi! Ali zato ima čistog, kumulativnog, trondemovskog (izgovara se "tron-dem", ne "trondhajm") ludila. Poput najboljih crtanih filmova, Mušica brije od jednostavnih i sporih početaka do žestokog i frenetičnog finala i mi čitamo, kesimo se k'o blesavi, brišemo suze i nikad ne znamo što će Lewis sljedeće izvući iz rukava. Trostruko A sa sedam ekstra pluseva, top ten, obavezna lektira, Parnas, Nobel, život će vam biti siromašniji ako propustite. A kad progutate Mušicu, udrite po francuskom rječniku pa ću vam preporučiti još kojeg Trondheima (raaa, Lapinot!).

I, konačno, domaće vode. Ne što znam čovjeka, ali Štefovi stripovi su mi ovih zadnjih godinu-dvije-tri bili jedan veliki izvor veselja. Najprije arhetipalne (hm, primjećujete li crvenu nit ove kolumne?) tinejdžerske gubice GLUHE LASTE u Modroj lasti, zatim gadni igrač CRNI POPAJ u Stripoholicu, pijano poetske GRADSKE NOVICE u Patku i nabrijano reotkrivanje koncepta pasice kroz DOGS OF ROCK u Homo Volansu te, u nešto manjoj mjeri, MUDRACI, SHOTGUN MARY, INPEKTOR ŠTEF ili suradnja na dječjem stripu s Raosom, pucale su me redovito svojom jednostavnošću, duhovitošću, dobrim raspoloženjem i rock'n'roll svjetonazorom. Štefove priče kao da su već viđene, ali uvijek svježe; crta kao da može namlatiti stotine takvih stranica (ma što "kao" - može!), a opet jednostavno sjajno. Potražite ga ponegdje, taj Štef je jedna radost striparenja.

Nitko, istina, nikad nije rekao da će bavljenje stripom biti pjesma, ali ima dana kad se čini da postoji smisao i u nedaćama, kad se čini da je opstanak ipak vrijedan truda. Kad čitamo SANCTUARY, Trondheima, starog dobrog SPIDEYA i Štefa, tada znamo da u rukama imamo četiri jaka aduta u partiji protiv gubljenja radosti.

Pišite Cecileu Q.

Copyright Cecile Quintal, 1997. Svatko tko nedozvoljeno umnoži, mora nam objasniti kako je Hrvatska postala kontinent. Ako imate pitanja, prijedloga ili pritužbi, pišite mi!